O nazivu gljive
Pripada familiji Cantharellaceae - lisičica, a naziv roda potiče od starogrčke reči ,,kantharos,, što bi se slobodnije moglo prevesti kao pehar ili posuda, a opisuje peharasti oblik plodnog tela. Epitet ,,cibarius,, dolazi od latinskog ,,cibus bonus,, ili dobro za jelo, jestivo.
Na mnogim drugim evropskim jezicima zadržava taj koren naučnog naziva, pa je na Engleskom - Chanterelle, Italijani je nazivaju ,,Giallino,, ili ,,Finferlo,, a Nemci ,,Pfifferling,, .
Na slovenskoj grupi jezika ime je veoma slično, od Hrvatskog lisičica, Slovenačkog i Ruskog - лисичка, dok je kod Bugara ,,пачи крак,,.
U Srbiji ima masu lokalnih naziva, od Srema gde je kajsijevača, zapadne Srbije - žuja, oko Valjeva - žutica ili žutulja, pa do juga gde je zovu lisičara.
RASPROSTRANJENOST I VREME RASTA
Široko rasprostranjena i česta vrsta severne hemisfere, a obitava od krajnjeg severa Švedske, Norveške, Finske i Rusije, gde je veoma česta gljiva, pa sve do juga Mediterana, ostrva i severnih afričkih obala.Na zapadu od Severne Amerike i na istoku do krajnjih tačaka Kamčatke.
Nadmorske visine nisu za nju nikakav ograničavajući faktor, od nivoa mora na Jadranskoj obali i ostrvima, pa do velikih visina na Himalajima. Zavisno od regiona nalazi se od ranog februara na Mediteranu, u aprilu na jugu Grčke, Francuske, Turske, a najčešće od maja meseca u srednjoj Evropi. Vreme plodonošenja je različito na nadmorskim visinama, tako da na planinama iznad 1500 metara počinje tek u julu mesecu, a završava sa sezonom i krajem decembra na jugu Srbije, Makedonije, Bugarske i Grčke.
STANIŠTA GLJIVE
Gljiva zasniva mikorizu sa širokim dijapazonom drveća, u nizinama sa svim vrstama hrastova / rod Quercus / i grabova /Carpinus /, dok se u brdskim krajevima više vezuje za bukvu. U planinskim delovima i Mediteranu preferira borove / Grčka, Crna Gora, Hrvatska, Bugarska /, a u srednjoj Evropi i na severu smrče / Picea / i jele / Abies /.
Na staništu zasniva čitave kolonije, redove, vilina kola, a najčešće grupno raste iz dobro razvjene micelije. Pojedinačni primerci se nađu u mahovini na siromašnijem zemljištu, no ipak više voli kisela zemljišta, jaruge, uvale, severne i sakrivene padine. U severnoj Evropi je veoma česta i u žbunovima borovnice /Švedska, Švajcarska, UK /
OPIS GLJIVE
Plodno telo je peharasta oblika, nepravilne ivice, kod mlađih gljiva ravnog šešira, a kod zrelijih sve više udubljenog. Šešir može da kod pojedinačnih primeraka naraste i do 18 cm širine kada su povoljni vlažni uslovi, a mogu ostati i veoma sitni do 2-3 cm u prečniku kada ih ima mnogo u grupi ili koloniji.
Himenijum lisičarke nema ,,listiće,, već se sastoji od žiličastih izraštaja koji su poprečno spojeni sa još tanjim izraslinama.
Boja cele gljive je živo - žuta, boje žumanjca, kajsije, kod mlađih bleđe boje, a kod starijih sve zagasitije i ka narandžastoj. Iste takve boje je himenijum, kao i drška koja je praktično nastavak plodnog tela u obliku levka.
Kod nekih varijeteta drška može biti svetlija / C.cibarius var pallidus i var bicolor /
MESO gljive je čvrste konzistencije, žilavo samo po sebi, kako u šeširu, još više u drški. Cepa se na trake, treske, kada ga kidate i tako je pogodno za sušenje.
Miris neki uporedjuju sa kajsijom pa je tako i zovu u nekim delovima Srbije. Svakako da sa termičkom obradom dobija na intenzitetu i kvalitetu, a sušenjem najmanje gubi na svojstvima.
Najbolje je pripremati je sveže ubranu, samu, sa biranom pršutom, u kombinaciji sa belim pilećim mesom. Ako ste vegetarijanac onda je spremite samu ili sa drugim kvalitetnim gljivama u gulašu, čorbi ili paprikašu.
Odlična je i direktno ispečena na roštilju ili ploči, na maslinovom ili običnom ulju, sa prelivom od pavlake i začinjena origanom ili drugim aromatičnim začinima.
Severni narodi, Danci,Švedi, Norvežani je samo iscepaju na manje komade i prže na maslacu - puteru sa soli.
Na Balkanu gljive ubrane u lišćarima imaju više slatku notu mesa, dok su iz četinara - jele, smrče i bora ljutkastog okusa i mirisa, što su nam potvrdili i bugarski i grčki kelege.
ČUVANJE I KORIŠĆENJE U ISHRANI
U južnim krajevima Evrope je obično suše cepajući je po polovini, najčešće na suncu, a može i u dehidratorima, ali ne na visokim temperaturama.
Severni narodi kao Rusi, a na Balkanu i Rumuni, u Crnoj Gori i Bosni je ,,siliraju,, u burićima sa krupnom morskom soli u sopstvenom sosu. Ovako pripremljene moraju da se u vodi odsoljavati pre pripreme za jelo.
Ukoliko nemate mogućnosti za ove načine , onda vam ostaje da je blanširate u slanoj vodi, a zatim pakujete u zamrzivače.Tako vam neće biti gorka mesa, što joj je inače osobina ako ih ,,žive,, stavite u friz.
LEKOVITA SVOJSTVA
Lisičarka je poznata po tome da nije podložna ,,crvljanju,, tj, nema u plodnom telu larve insekata, a to može zahvaliti nekim svojim prirodnim antibioticima, pa je u stara vremena od sredine 15. veka korišćena za lečenje upale pluća i tuberkuloze.
Osim što, između ostalog, sadrži osam esencijalnih aminokiselina, belenčevine, proteine, enzime, polisaharide, provitamin A, vitamine B kompleksa, D2 i C, lisičarka je niskokalorična i 90 odsto njenog sastava čini voda. Zato je pogodna za ishranu gojaznih i dijabetičara. U 100 gr lisičarke ima samo 12 kilokalorija.
Ipak, njena je najveća vrednost sadržaj ergosterola, koji je prekursor vitamina D2 i D3. Naime, po konzumaciji lisičarke u našoj koži, a pod uticajem sunčeve svetlosti se ergosterol pretvara u Vit D2 i vit D3, veoma važne za izgradnju koštanog sistema, kao i za prevenciju osteooporoze.
SLIČNE GLJIVE
Slične jestive vrste iz roda su Cantharellus friesii, koja je mnogo sitnija i više narandžaste boje, te raste pojedinačno u mahovini i četinarima, kao i Cantharellus amethysteus - koja ima ametistne flekice po površini šešira. Zamena vam neće naškoditi jer su obe jestive.
Slična nejestiva gljiva je Hygrophoropsis aurantiaca - lažna lisičarka, koja ima listiće na himenijumu, raste uz panjeve lišćara, ali više uz četinare, na prerezu meso ima tamniju boju, a miris ni ne podeseća na lisičarku.Gljiva je teže svarljiva,nejestiva, a kod malog broja ljudi je izazavala gastrointestinalne smetnje.
Slična OTROVNA gljiva je Omphallotus olearius - zavodnica.
Ova gljiva za razliku od lisičarke, raste u busenima od više komada plodnih tela čije su drške skupljene u bazi.Vegetira kao parazit na korenju živog drveća ili je saprofit na panjevima.Veoma često nam se učini da izlazi ,,iz zemlje,, a u stvari raste iz ukopanog korenja.Najčešća je na hrastovima, grabu i bukvi, a u primorju na masinama i kestenu.Prvo po čemu ćete je razlikovati od prave lisičarke je neugodan miris i što vam isprlja ruke prilikom branja.
2015. godine od ove gljive je bilo 11 slučajeva trovanja zabeležena u niškom kraju, koji su završili u zdravstvenim ustanovama.
Ova gljiva izaziva ,, gastrointestinalni tip ,, trovanja koji ima za posledicu povraćanje, proliv, pad pritiska, dehidrataciju organizma, gubitak elektrolita i opštu slabost.Otrovanom se pomoć pruža u medicinskoj ustanovi nadoknadom tečnosti intravenozno, elektrolitima i dijetom.Ne uzrokuje oštećenja vitalnih organa, ali kod dece može imati teže oblike.
Nemačka MGI Pharma iz ove gljive je izolovala jedinjenje ,,iludin,, koje sprečava ,,multipliciranje DNA ,, ćelija karcinoma, no lek je još uvek u fazi kliničkog ispitivanja koje može da potraje i do 10 godina ddo odobrenja leka u lečenju karcinoma.
Bibliografija:
- EOL - Encyclopedia of life
- Pilze der Schweiz, BREITENBACH / KRÄNZLIN
- 1200 Pilze, Rose Marie Dähncke, Augsburg, 2011
- Atlas gljiva, Vukojević J, Hadzić I,Beograd, 2013.
- Toksikologija gljiva, Lukić T.Posavska Hrvatska,Sl. Brod, 2012.
- Лекарственные грибы ,Михаил Вишневскии,Moskva 2014.
- Лечебните гъби в България,Владимир Вжаров,Софиа 2016.
FOTOGRAFIJA - Bojan Milenković, Dušan Randjelović, Milka Adžić, Marjan Kuštera, Dušan Dimitrijević Gljivoholičar
Za Gljive Balkana - Marjan Kuštera