RAMARIJA
Ramaria botrytis, obično poznata kao crveni
koral, crvena capica, jestiva je vrsta
koralnih gljiva iz porodice Gomphaceae. Njeno robusno telo može narasti do 15
cm u prečniku i 20 cm u visini te zaista podseća na neki morski koral. Njene
guste grane, koje potiču od krepke, masivne osnove, nabrekle su na vrhovima i
izdeljene na nekoliko manjih grančica. Grane su u početku beličaste, ali sa starenjem postaju smeđe ili žute boje sa vrhovima koji su
ružičasti do crvenkasti. Meso je debelo i belo. Spore, žućkaste u naslagama, su
elipsoidne, imaju uzdužne pruge i mere oko 13,8x4,7 mikrometara. Ovu vrstu roda
Ramaria botrytis, prvi put je naučno opisao 1797. godine mikolog Kristijan
Hendrik Persun. Široko rasprostranjena vrsta, nalazi se u Severnoj Americi, Severnoj
Africi, centralnoj i istočnoj Evropi, Australiji i Aziji. Gljiva je mikorizna
sa širokolisnim drvećem, a plodovi na zemlji u šumovitim predelima. Postoji
nekoliko vrsta koralnih gljiva koje su po izgledu slične Ramariji, i iako je
poređenje staništa ili karakteristika poput boje ili morfologije grananja često
dovoljno za identifikaciju Ramarije, ponekad je potrebna mikroskopija da bi se
napravila jasna razlika između njenih dvojnika. Plodovi Ramarije su jestivi, a
mladi primerci imaju blag, voćni ukus. Neki autori upozoravaju na laksativne
efekte kod osetljivih osoba. Gljiva sadrži nekoliko hemijskih jedinjenja sa in
vitro biološkom aktivnošću, a plodna tela imaju antimikrobnu aktivnost protiv
nekoliko vrsta i sojeva bakterija
otpornih na lekove koji izazivaju bolest kod ljudi.
Ramarija je ektomikorizna vrsta, što znači
da formira asocijacije sa širokolisnim drvećem, posebno bukvom. U studiji za
utvrđivanje efikasnosti nekoliko jestivih ektomikoriznih gljiva u promovisanju
rasta i akumulacije hranljivih materija crvenog mahagonija sa velikim plodovima
(Eucalyptus pellita), Ramarija je bila
najbolja u poboljšanju kolonizacije korena i uzimanja makronutrijenata. Zapisi
o asocijacijama sa četinarima verovatno predstavljaju slične vrste. Plodovi
rastu na zemlji pojedinačno, raštrkano ili u malim grupama među lišćem u šumi,
a mogu da rastu i u vilinskim prstenovima.
Ramarija je jestiva vrsta, a njen ukus je
„blag“ ili „voćni“ i može se
porediti sa kiselim kupusom, zelenim
kikirikijem (sveže ubranim kikirikijem koji nije dehidriran) ili mahunama
graška. Starija rodna tela razvijaju kiseli ukus. Prodaje se na pijacama hrane
u Japanu kao Nedzumi take, i bere se iz
divljine u Koreji i Nepalu. Debela osnova i glavne grane zahtevaju duže kuvanje
od manjih grana. Jedan terenski vodič
ocenjuje jestivost kao „upitnu“, upozoravajući na moguću opasnost da se
primerci pomešaju sa otrovnom Ramaria formosa - om. Drugi autori upozoravaju da
neki pojedinci mogu iskusiti laksativni efekat od konzumiranja pečurke.
Savetuje se oprez pri sakupljanju plodova u blizini zagađenih područja, jer je
poznato da vrsta bioakumulira toksični arsen (Slekovec M, Irgolic KJ, 1996).
Hemijska analiza pokazuje da Ramarija ima energetsku vrednost od 154 kilodžula
na 100 grama svežeg rodnog tela, što je uporedivo sa opsegom od 120–150 kJ
prijavljenim za komercijalno uzgajane jestive pečurke. U procentima suve
materije plodovi sadrže 39,0% sirovih proteina, 1,4% lipida, 50,8% ugljenih
hidrata i 8,8% pepela. Najveći deo lipida čine oleinska (43,9%), linolna
(38,3%) i palmitinska (9,9%) masne kiseline ( Kalač P., 2009 ).
Pokazalo se da ekstrakti rodnog tela
Ramarije povoljno utiču na rast i razvoj HeLa ćelija uzgajanih u kulturi tkiva
(Barros, 2009) Pečurka sadrži nikotianamin, ACE inhibitor (enzim koji
konvertuje angiotenzin i pomaže u smanjenju krvnog pritiska). Nikotianamin je
jedinjenje za helatiranje metala neophodno za metabolizam gvožđa i njegovo
korišćenje u biljkama. Nekoliko sterola
takođe je izolovano iz plodova:
5α,6α-epoksi-3β-hidroksi-(22E)-ergosta-8(14),22-dien-7-on, ergosterol peroksid,
cerevisterol i 9α-hidroksicerevisterol, u dodatak ranije nepoznatom ceramidu
(2S,2'R,3R,4E,8E)-N-2'-hidroksioktadekanoil-2-amino-9-metil-4,8-heptad-kadien-1,3-diola
(Yaoita, Saton, Kikuchi, 2007).
Laboratorijski testovi pokazuju da plodovi
imaju antimikrobnu aktivnost protiv nekoliko patogenih sojeva bakterija
otpornih na lekove. Ekstrakti inhibiraju (zaustavljaju) rast gram-pozitivnih
bakterija Enterococcus faecalis i
Listeria monocytogenes, i ubijaju
gram-pozitivne vrste Pasteurella multocida, Streptococcus agalactiae and S.
pyogenes.
U studiji iz 2009. godine na 16
portugalskih jestivih divljih vrsta pečuraka, pokazalo se da Ramarija ima
najveću koncentraciju fenolnih kiselina (356,7 mg po kg svežeg rodnog tela),
koja se uglavnom sastoji od protokatehuinske kiseline; imala je i najveći
antioksidativni kapacitet.
Fenolna jedinjenja — uobičajena u voću i
povrću — se naučno istražuju zbog njihovih potencijalnih zdravstvenih koristi
povezanih sa smanjivanjem rizika od nastanka hroničnih i degenerativnih
bolesti...
Autor teksta i foto: Nikolić Mladen